Terrazzo pločice na podu i zidu, parket “riblja kost” ujedno i kao lamperija u sobi, minimalističke linije namještaja, piturani zidovi do metar i nešto u bojama dalmatinskog sunca i mora.
Piše: Ana Miše, dipl.ing.arh.
Diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, u klasi prof.emer. Lenka Pleštine kod kojeg i radi tokom studija. Radno iskustvo na različitim tipologijama i različitim fazama projekata stječe između ostalog i u nagrađivanim arhitektonskim uredima – ured prof. Hrvoja Njirića, te Studio Ante Murales. Paralelno s radom u arhitektonskim uredima, od 2005. godine djeluje i kao samostalni arhitekt enterijerist, dok jubilarnim 100-im projektom obilježava 2024. godinu.
Osnivanjem arhitektonskog ureda MISHE stavlja naglasak na arhitekturu enterijera. Živi i radi u Zagrebu.
Ovo je stan za sestru. Stan je u Solinu, na drugom katu zgrade s kraja 60ih godina prošlog stoljeća, sa armiranobetonskim zidovima, skrivenim sitnorebrastim stropom, te omanjim balkonom koji gleda na susjedni samostan i susjedne vrtove. Orijentacija istok-zapad, kako i priliči. Stubište zgrade je terrazzo. “Voljak” terrazzo. Ozračje skromnog socijalizma i lokalpatriotizma je prisutno u novokomponiranom interijeru – terrazzo pločice na podu i zidu, parket “riblja kost” ujedno i kao lamperija u sobi, minimalističke linije namještaja, piturani zidovi do metar i nešto u bojama dalmatinskog sunca i mora, par babinih stolica, kredenca sa čašama ali bez svetog Ante. Dašak odmaka od sumorne stvarnosti toga doba su boje – petrolej kuhinja, tirkizna kupaonica, puderasto rozi ormar u sobi (u kojoj uz sestru spava i čovik od 2.03m), te gotovo pa hipsterska tapeta na južnom zidu u hodniku. Od prokletstva poznate internetske foto-senzacije do finalnog rezultata ovog projekta je bio dug put. Ali. Sestra se smije. Dobro je. La vita è bella.
