Dobro osmišljen dizajn malog prostora znači precizno promišljen odnos funkcije i forme – prostor koji ne robuje svojoj kvadraturi, već u potpunosti koristi svaki centimetar kako bi odgovorio na potrebe korisnika.
Intervju: Nataša Križanović, dipl.ing.arh.
Kada govorimo o malim, ali zahtjevnim prostorima, svaka odluka u dizajnu postaje važna. Nataša Križanović, dobitnica prestižne međunarodne nagrade Luxury Lifestyle Award 2025 u New Yorku, otkriva kako preciznost, pažnja prema detalju i individualni pristup klijentu pretvaraju i najmanje prostore u interijere koji odišu funkcionalnošću, elegancijom i osjećajem prostranosti. Rođena 1992. godine u Travniku, živi i radi u Vitezu, Nataša je kroz svoj studio Line design izgradila prepoznatljiv autorski potpis – promišljene, personalizirane i luksuzne interijere u kojima dominiraju sklad, funkcionalnost i suptilna elegancija. Nakon studija arhitekture i iskustva u renomiranim uredima, među kojima se ističe rad kod arhitekta Josipa Ledića, nastavila je stručno usavršavanje uz nagrađivanu dizajnericu Klaudiju Zubčić.
Redovito učestvuje na vodećim međunarodnim sajmovima dizajna u Milanu, Londonu, Kölnu, Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, gdje prati i oblikuje savremene trendove, ali uvijek ostaje dosljedna vlastitoj viziji. Danas iza sebe ima projekte u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, Engleskoj i Rusiji, a svaki od njih nosi zajednički nazivnik – prostornu jasnoću, taktilnost i luksuz koji se ne mjeri kvadraturom, nego pažnjom posvećenom svakom detalju. Inspiraciju za svoj rad sažima u misli koja je prati kroz život i karijeru: Faber est suae quisque fortunae – „svatko je tvorac vlastite sudbine“.
Kada govorimo o malim prostorima, što za Vas znači dobro osmišljen dizajn?
Dobro osmišljen dizajn malog prostora znači precizno promišljen odnos funkcije i forme – prostor koji ne robuje svojoj kvadraturi, već u potpunosti koristi svaki centimetar kako bi odgovorio na potrebe korisnika. Takav interijer je intuitivan, skladan, nenametljiv, ali istovremeno snažno karakteran. To je prostor koji djeluje veće nego što jest – ne vizualno, već osjećajem koji budi.
Kako pristupate ergonomiji u skučenim prostorima? Gdje pronalazite ravnotežu između udobnosti i estetike?
Ergonomija je u malim prostorima zapravo pitanje poštovanja – prema tijelu, svakodnevnim navikama i samom prostoru. Ona je neizostavan element svake dobre kompozicije. Estetika dolazi tek kada je funkcionalnost uspostavljena. Ravnotežu nalazim kroz precizne proporcije, uvođenje elemenata koji su vizualno “mirni”, ali prostorno inteligentni – sve što se koristi, mora i trajati i opravdavati svoje mjesto. Udobnost i estetika moraju djelovati istovremeno i u istom smjeru, bez disonance. Zato rješenja oblikujem kroz dugotrajan proces promišljanja, često u suradnji s obrtnicima, kako bi svaki komad, svaka visina i svaka gesta imala preciznu namjeru.
Postoji li „zlatno pravilo“ kojeg se držite kada dizajnirate prostore ispod određene kvadrature?
Postoji više principa koje primjenjujem, ali ako bih izdvojila jedno pravilo, ono bi bilo: prostor mora biti sadržajan. Drugim riječima, svaki element mora imati jasnu funkciju, ali i pridonositi ukupnom izrazu prostora. Ne inzistiram na savršenom minimalizmu, ali ne toleriram ni slučajnost. U malim interijerima razmišljam više kao urednik nego kao dekorater – sve što je suvišno, mora van. No to ne znači da prostor mora biti hladan ili sterilno uređen; dapače, cilj je stvoriti doživljaj jasnoće, ali i topline.
Koji su najčešći izazovi s kojima se suočavate kod uređenja manjih interijera i kako ih prevladavate?
Najčešći izazovi proizlaze iz razlike između željenog i mogućeg – prostor jednostavno ne može podržati sve želje, ali upravo tu počinje kreativnost. Prevladavam ih tako što najprije redefiniram prioritet: što je uistinu važno korisniku, a što je naučena potreba? Često postavljam pitanja na koja klijent možda nije očekivao odgovore. Tek kad razdvojimo važno od perifernog, mogu početi skicirati strukturu prostora koja odgovara i životnim navikama i njegovim estetskim zahtjevima. Izazovi me ne obeshrabruju – oni me čine kreativnijom.
Koliku ulogu ima personalizacija u projektima malih prostora? Jesu li kompromisi s klijentima češći?
Personalizacija u malim prostorima nije stvar stila – ona je temelj dizajna. Kad nemate “višak” prostora, sve što ostaje mora biti relevantno, osobno i funkcionalno. U takvim uvjetima kompromisi su češći, ali nisu slabost – oni su prilika da se stvari pročiste. Kompromisi su češći jer prostor ne trpi suvišno, ali upravo tu nastaje čarolija – kada zajedno tražimo suštinu onoga što je zaista potrebno i vrijedno da bude dio tog doma. Ti razgovori znaju biti vrlo emotivni.
Kada prostor ne dozvoljava „više“, kako stvarate dojam prostranosti kroz dizajn?
Radim na tome da prostor, iako fizički malen, ne djeluje zatvoreno. To se ne postiže samo svijetlim bojama i ogledalima – iako ih koristim – nego jasnim prostornim logikama, neometanim pogledima i eliminacijom suvišnih prijelaza. Volim kada prostor “povuče” pogled prema van, prema svjetlu i visini. Dobar mali prostor se ne zatvara prema korisniku – on ga vodi. Također, važna je tišina u prostoru: ako nema konfuzije u materijalima, oblicima i ritmu, prostor će djelovati stabilno i otvoreno, bez obzira na kvadraturu.
Kako odabir boja, tekstura i rasvjete može pomoći u stvaranju funkcionalnog, a istovremeno estetski bogatog prostora?
Boje i teksture u malom prostoru trebaju biti pažljivo dozirane, jer se sve vidi odmah – nema dubine slojeva koja bi ih skrila. Umjesto kontrasta, češće biram tonsku povezanost, ali s pažljivo odabranim akcentima koji daju dinamiku. Teksture uvode osjećaj taktilnosti i topline, osobito kad radim s prirodnim materijalima. Rasvjeta je, međutim, ključna: ona ne služi samo funkciji osvjetljenja, već definira atmosferu, podcrtava strukture i stvara novu percepciju prostora. Kada se ta tri elementa usklade, prostor dobiva složenost koja ga čini stvarnim, ugodnim i vizualno suverenim.
Je li moguće postići osjećaj luksuza u malom prostoru bez upotrebe skupljih materijala – i ako jest, kako?
Apsolutno. Luksuz u interijeru se ne mjeri kvadraturom niti cijenom materijala, već dubinom pažnje koju posvećujemo svakom detalju prostora. Nastaje iz precizne usklađenosti oblika, položaja, tekstura, svjetla i funkcije – sklad koji djeluje nenametljivo, a istovremeno snažno. Luksuz je za mene stav, a ne status.
Na koji način tehnologija i multifunkcionalni komadi namještaja pomažu u vašem dizajnerskom pristupu?
Tehnologiju promatram kao nužnog sugovornika u procesu, ali ne i kao estetski temelj. Korištenje digitalnih alata poput BIM softvera, 3D simulacija i preciznog renderiranja omogućuje mi da vrlo rano testiram odnose među elementima, optimiziram rješenja i jasno ih komuniciram klijentima. Multifunkcionalni komadi, s druge strane, nisu za mene samo prostorna taktika – oni odražavaju suvremen životni stil u kojem jedan prostor mora podržavati više scenarija dnevno. Važno mi je da ti komadi nisu kompromis u estetici – tražim ih među proizvođačima koji razumiju da funkcionalnost ne mora biti tehnička, već elegantna.
Koji vam je dosad bio najizazovniji mali prostor i po čemu ga pamtite?
Najzahtjevniji mali prostor koji sam dosad oblikovala bio je stan u Monaku – izrazito limitiran kvadraturom, ali zato bogat u složenosti zahtjeva. Klijent je bio iz Rusije, iznimno precizan, ali i zatvoren prema standardnim rješenjima. Njegove potrebe uključivale su posebne rituale svakodnevnog života, snažan osjećaj privatnosti, gotovo hermetički organiziran raspored. Osim toga, postojali su i kulturološki aspekti koji su se morali pažljivo interpretirati u zapadnoeuropskom kontekstu. Taj projekt me podsjetio koliko dizajn zapravo ima dimenziju pregovaranja – ne samo s prostorom, već i s psihologijom korisnika. Pamtim ga jer sam u ograničenom prostoru morala iscrtati prostor identiteta koji nije bio moj – i upravo tu sam naučila koliko dizajn traži duboko slušanje.